Povijest biorezonance


Već 3000 godina je u kineskoj medicini poznato kako energetski putevi upravljaju aktivnošću organa, kao i da te aktivnosti podliježu ritmičkim vibracijama. U međuvremenu je postojanje medijana, kao i blokiranje medijana, dokazano pomoću metoda nuklearne medicine i drugim metodama. Bioritam je također bio predmetom istraživanja.

Proučavanje biorezonantne terapije same počelo je 1923. godine radom ruskog znanstvenika Aleksandra Gurvica. Dok je proučavao rast i razvoj biljke crnog luka, primijetio je da je nešto što je reguliralo rast crnog luka u naletima prolazilo kroz staklo. Tek 50 godina kasnije tehnologija se razvila dovoljno da bi postalo jasno da je Gurvicejeva radijacija u suštini biološko ultraljubičasto zračenje – DNA crnog luka. Ispostavilo da se kod crnog luka ističu međusobno jedni na druge šaljući svjetlosne frekvencije što je potvrdilo Gurviceva istraživanja.

1925. godine Georges Lukhovsky, ruski inženjer, objavio je knjigu pod naslovom “Tajna života” (“Secret of Life”) u kojoj je ustanovio da svako živo biće emitira zračenje (elektromagnetske signale) i da se stanična jezgra ponaša kao električno oscilacijsko kolo, slično radio-odašiljaču ili radio-prijemniku. 1936. godine američki astronom i biolog Gustav Stromberg je u svojoj knjizi “The Soul of the Universe” ustvrdio da su građa i razvoj živih bića povezani sa “sustavom nematerijalnih valova”.

1972. godine profesor Harold S. Burr je na medicinskom fakultetu Svečilišta Yale završio glavni petogodišnji istraživački projekt (koji je uključivao mnogobrojne biologe, znanstvenike i vojsku SAD-a). Njegov zaključak je bio da “sva živa bića posjeduju složena elektromagnetska polja”. Upotrebom foto-amplifikatora (pojačivača), dr. Beetz sa Max Plant instituta bio je u mogućnosti emitirati proces na TV-ekran.

1975. godine njemački fizičar Fritz-Albert Popp dokazao je postojanje svjetlosnog zračenja (bio-fotona) iz živih stanica. Profesor Popp, dopredsjednik Međunarodnog instituta za biofiziku je dokazao također da je DNA skladište svjetlosti i da stanično emitiranje svjetlosti nije rezultat širenja valova već biofotonskog upravljanja diobom stanica. Od tada postoji objavljen uvjerljiv dokaz da DNA predstavlja izvor tih biofotona, koji potvrđuje ideju da su biofotoni odgovorni za izazivanje biokemijskih reakcija u živim stanicama. Prije bilo koje kemijske reakcije najmanje se jedan elektron mora aktivirati putem fotona određene valne duljine i dovoljne energije.

Biokemičar i Nobelovac Leninger spominje u svom udžbeniku da se neke reakcije unutar živih stanica odigravaju mnogo brže nego one izvan na temperaturi od 37 stupnjeva Celzijusa. Izgleda da postoji objašnjenje da tijelo namjerno dirigira kemijskim reakcijama putem elektromagnetnih valova (tj. bio-fotonima).

Novija istraživanja (F. A. Popp i W. Ludvig) pokazuju da su rezultati homeopatskih pripravaka posljedica njihovog tipa vibracije (mustre, specifičnog koda). Prof. dr. Siril W. Smit (sa Sveučilišta Salford u Engleskoj), dr. R. S. V. Choy i dr. J. A. Monro dokazali su, pomoću provokacije / prirodnim testovima, da se alergijske reakcije mogu neutralizirati putem elektromagnetnih vibracija određene frekvencije.

U elektro-akupunkturnoj dijagnostici prema dr. Voll-u (EAV), vibracije tvari se prenose do pacijenata putem kabela, a rezultat se dobija elektro-akupunkturnim mjerenjem. Istraživanja Smita, Choya i Monroa također objašnjavaju rezultate liječenja alergija. Putem biorezonantne terapije, karakteristične osobine vibracije alergena (elektrode plazma vibracija) mogu se apsorbirati, elektronski invertirati i vratiti tijelu ojačane. Simptomi alergije mogu nestati već nekoliko minuta nakon terapije.

Iskustvo također pokazuje da se nataložene odpadne štetne tvari i metabolički produkti mogu mobilizirati i lakše izbaciti kad se invertirane (elektron plazma) vibracije tih tvari daju tijelu. U Francuskoj su testirane životinje izbacivale iz tijela nekoliko uskladištenih teških metala nakon što su su primile minimalne doze tih istih tvari.

Dr. Franz Morell i njegov zet ing. Eric Rasche napravili su prvi instrument koji je koristio ova saznanja – MORA. Njihov uređaj je imao mogućnost “proučiti” sustav biološke svjetlosti, i zatim ili pojačati ili poništiti njegove različite reljefne frekvencije. Biorezonantna terapija i njeno teorijsko razumijevanje koje podržava njenu primjenu su razvijeni iz te tehnologije. Suvremena istraživanja paralelno u SAD-u i u Europi ispituju daljnu primjenu ove zapanjujuće tehnologije.